Mali zemljanin

Ima bit da pišen samo kad rodin. Ma stvarno je teško sakupit trenutak vrimena koji želim posvetiti sebi na planu pisanja i onda tako vrijeme samo leti i leti i leti. Ali neka ostane zapisano bar ono malo detalja života koji mogu otvoriti neka nova vrata i dimenzije.

Sada, kada smo lagano stvorili jedan novi ritam, vrijeme je da i ja napišem svoju priču sa poroda. 

Da, rodila sam doma, u svom malenom stanu. I to u Kaštelima. Ne, ne, nije to bio kratak i slučajan, već pomno planiran i presnažno željen događaj.

Još dok sam bila trudna sa Majom, pa možda i mnogo, mnogo prije, željela sam roditi kući, u intimi svog doma bez da me itko igdje razvlači i radi sa mojim tijelom i tijelom moje tek rođene bebe išta što ne želim i nije potrebno raditi. A dobro znamo da rodilišta kod nas i nisu baš najsretnije mjesto u kojem žena s novorođenčetom može lako ostvariti intimu i njegu koju zaslužuje jedan tako uzvišen čin, čin dolaska novog života. Uz sve to još i ona. Maja. Moje prvo dijete. Ne želim ju ostaviti. Dolazak nove bebe nikako ne isključuje nju iz jednadžbe i želim je uza sebe, svaki tren, pa i tren kad dođe još jedna beba u naš svijet.  Tvrdoglava, a ljuta na sistem je kod mene dovoljna i dobitna kombinacija da se upustim u avanturu života i ostvarim svoj san. 

"Ma ja bi najrađe rodila doma", rečenica je koju sam prečesto prevalila preko svojih usta posljednjih 9 mjeseci. To je više bilo kako bi ljudi oko mene znali kako ja gledam na porod, a opet nisam gotovo nikome mogla reći za konačnu namjeru. Nije okolina u kojoj živim dovoljno dorasla tome da bih mogla reći prije, a da istovremeno ne budem sputavana u namjeri. Tako smo odlučili šutjeti. I rijetki su tek bili upoznati sa tim, makar im se činila suluda i teško ostvariva ideja ma koliko kod sam objašljavala da je sve spremno za to.

Vrijeme je klizilo. Trudnoća, kao i sa Majon, bila je uredna, školska, i nikakva prepreka nije uočena u realizaciji plana. Koliko kod sam čekala porod toliko i nisam, jer vrijeme je ovaj put teklo mnogo brže, i kad sam zagazila u zadnje dane, znala sam da je tu. Već među nama. Češće smo se čule nas tri, primalja, doula i ja, pričale o simptomima poroda, ulazili u moje beskonačne dubioze prepoznavanja signala, kako bi mogle na brzinu doletjeti kroz nekoliko sati do mene kada sve to krene.

I opet su simptomi bili isti kao i prvi put. Ali između ostalog, ovaj put sam žarko željela i duboko osjećala. Biti će na termin. Taj dječak mora doći na Dan planete Zemlje jer već samo njegov dolazak je veliki korak k slobodi za mene kao majku, ali i mnoge žene u okolici koje žele iskusiti svu svoju snagu držeći porod u svojim rukama.

Četiri dana pred termin ginekolog mi je već krenuo sa pričama o amnioskopiji iako još nisam ni otvorena bila. Jako me je to stresiralo zadnje dane jer znam da će doći, da je sve u redu i ne mogu ni zamisliti da idem na termin u rodilište. U nedjelju je termin, a ja u subotu dogovaram ctg kao kompromisno rješenje nakon što javljam doktoru da ne želim ići u rodilište na dan termina jer nema potrebe.

I upravo pred ctg, u noći sa petka na subotu, baš po mom snivanom planu, probudi me iz sna lagana predmenstrualna bol. Odlučim ne razmišljati mnogo i nastavim spavati. Ionako je Maji potreban podoj, a i zora je, uskoro ćemo na noge, ako je porod krenuti će spontano. Nakon sat vremena opet. Već sam uzbuđena, osjećam da kreće i to me veoma veseli. "Ja ću danas rađat, kakav vražiji ctg." Za pola sata opet, pa za pola sata opet. Šest je ujutro i šapćem Josipu da ne idemo na ctg, da stojimo kući i jedemo sladoled, uživajući u zadnjim trenucima ovakvog sastava. Svako pola sata su se otprilike pojavljivale slatke lagane kontrakcije koje malo zabole tek da znam da je sve krenilo makar još daleko, podsjećajući me da ne moram ništa od onoga što mi je zadavalo glavobolje posljednje trenutke trudnoće. Ali tako je to kad moram skrivati namjeru kućnog poroda. 

Josip je otišao s Majom do svojih kako obično bude subotom kako bi ja uživala u trudovima i čišćenju, a opet da nismo sumnjivi jer već svi čekaju kad će porod krenuti. Čak je sreo i moju mamu i zadržao "poker face". Nitko ništa ne sumnja. Od ranog jutra i moj "dream tim" zna da je krenilo i čekaju spremne na kvalitetan znak da je ozbiljan porod u pitanju. No sve se vrti nekako neskladno, pripremno, ništa još ozbiljno nije na što bi se zakačile i krenule prema meni. Josip dolazi oko podne kući da Majon. Spremna je za podoj uz spavanac. A i ja. Nekako bi ona mogla to usmjeriti u pravom smjeru, mislim se. Zamračim sobu i krenem dojiti. Odjednom trudovi krenu padati, sve su jači, češći i dolaze na nekih 8-10 minuta. Zbrčkani, pa neki malo kraći, poneki duži, ali drže tempo. No ipak, kad je Maja posisala, a ja razgrnula zastore ostadoše i moji trudovi još pripremni i svakakvi. "Ipak ništa još", javljam curama. Ni one ne mogu više pratiti moje promjene, čini mi se, ali su ipak uz mene. Primalja mi objašnjava da se moram opustit i prestati sa kalkulacijama.

Ručali smo, skuhali kavu, otišli u šetnju, uživali smo i ja sam pokušala izbaciti ritam trudova iz glave. I gotovo da ih nije bilo. Rekla sam sve Josipu. "Krenilo je, ali ko zna kad ću. Svejedno ne idem sutra nikud. On će doći." Kad smo se vratili kući on i Maja su opet otišli do njegovih i mene ostavili samu u tišini i miru da si namjestim prostor po guštu. Odmah sam uključila zvukove kitova i svaki trud usmjerila energiju prema njemu da se lagano spusti, da ga čekam i da sam spremna. I lijepo su se pokrenuli ti moji trudovi, postali su pravilni sa velikim razmakom, ali ipak pravilni. Nije me to omelo smatrati da sam još u pripremnima koliko sam više i samu sebe izludila sa znakovima. No prepustila sam se i povezivala. Kad su došli njih dvoje, Maja je opet bila spremna za večernji podoj i spavanac. Sad nije više trebalo zamračiti sobu, mrak je već pao, a moji trudovi su bili na oko 15 minuta razmaka. Kako je krenio podoj tako su krenuli padati i razmaci među trudovima. Do kraja podoja su već bili na redovnih 8-10 minuta, ali kako su naglo pali već sam pomislila da će se sve vratiti jer su očito još uvijek pripremni. Nakon nekog vremena skužim da su jaki, da je bol baš intenzivna, da se ne vraćaju i šaljem poruku timu. Predlažu da snimim kontrakcije. Nakon slikovitog prikaza savjetuju me da ne dojim Maju naredna 4 sata jer kreću. To je bilo oko 23:30.

Ne dojiti Maju?!? Ali kako? Uskoro će se probuditi i iako smo cijelu trudnoću vježbali za plan B da nema podoja, nikako nismo uspjevali u tome. Uvijek bi na kraju bila podojena i jednostavno je ta stavka bila ostavljena na milost i nemilost situacije koja nas zadesi tog trena. 

I baš kako sam i pomislila, Maja se lagano oglasi iz sobe dok sam se ja, u putovanju kroz limb poroda, ispuštajući zvukove kita, previjala po kauču usmjeravajući energiju na Davorovo spuštanje kroz porođajni kanal. Kad sam čula Josipa koji još šapuće da mama ne može dati "šiškicu", čuvši njen vapaj, ja sam se raspala. Fizički, psihički, emocionalno, na svim razinama, doslovno u milijune krhotina. "Loša sam mama, moja mala beba me treba i ne mogu biti uz nju", i sa svakom pomisli na nju u tom trenu, moj um je procesuirao i slao tijelu poruku kao da ju dojim. Doslovno, baš kao da sam ju podojila moji trudovi su naglo pali na 5-7 minuta. Plačem, ne dojim i trudovi me prejako bole, a tim je satima još daleko. Josip nevjerojatnim moćima uspjeva uspavati Maju i moji trudovi miruju na tom razmaku. Svaki trud koji dođe izdišem uz pokret rukom koji je izgledao kao nekakav bioenergetski ples. Maja spava. Ja ležim na lijevom boku na dnu kreveta. Ne želim jesti, ni piti. Moram se otuširati. Trudovi su gusti i bolni. Ne mogu stajati. Svo to vrijeme mi je negdje u pamćenju kao neki paralelni život koji se događao u ovom životu. Naravno, porođajni limb. Valjda se sa razlogom tako osjećamo tokom poroda. Da nam ostane sve zabilježeno kao nestvarni san. Vraćam se na krevet. Josip je kraj mene na podu. Vraćam se svom ritmu disanja i plesanja, bar rukom. Josip uporno gleda u aplikaciju za mjerenje trudova na mom mobitelu, prečesto stišće "start", predugo mu treba da stisne "stop". Maja se opet budi. Josip ju opet pokušava umiriti. Uz pokoju tužnu suzu i misao, uspjeva, baš kao što i ona opet mentalno uspjeva srozati moje razmake, već su pali na 2-3 minute. Kaos. Bol. Tuga. Sreća. Spokoj. Hladnoća. Vrućina. Izgubljenost. Nesvijest. Svijest. Tu sam. U nekoj dimenziji između života i smrti. Nije dugo prošlo Maja se opet budi, ipak joj je sve čudno, ne uspjeva opet zaspati, pita Josipa onako potiho: "Ljuta mama?" Josip joj govori da nisam, da me boli. Ona me uhvati za desnu ruku koja je polumrtvo ležala na krevetu i kaže tiho: "Mamu boli, beba doći." Emocije koje su me preplavljivale u tim trenucima bile su teške emocionalnog raspadanja što od ljubavi, što od tuge i fizičke boli koju je nosio svaki tako česti trud. Josip, moja epiduralna s lijeva, Maja, moja epiduralna s desna i Davor u meni, zajedno sa mnom, iz minute smo u minutu čekali zajedno njih dvije da dođu. 

Neznam ni sama koliko je bilo sati, ali jest sigurno i više od pola sata do njihova dolaska kad sam osjetila nagon za tiskanjem. Proživjela sam ih nekoliko, misleći da je možda još među faza, ali ipak je nagon bio prejak. Rekla sam Josipu što osjećam. " Možda je kao ono kad si rađala Maju, prije tiskanja?", govori mi. "Molim te zovi ih i pitaj di su, nije više ta faza."

"Aha, aha, dobro, ok, ok", dok u pozadini čujem kako doula nešto dugo objašnjava. Prekidaju razgovor. "Na izlazu su sa autoceste", govori Josip. To je i dobra i loša vijest. Imam neku viziju gdje su, svakim trenom mogu zamisliti koliko im još treba, mogu zamišljati njihov ulazak u kuću, i nisu više na autocesti. Loša strana je što je to stvarno još daleko, minimalno 20-30 minuta. "Izdržat ću. Hoću.", stvorila sam si ideju i procesuirala je. Josip se igra sa Majon. Dobro sam.

Čujem trčanje uzaskale. Tu su. Napokon. Josip otvara. Doula me ljubi u čelo, mazi. Primalja se odmah spušta do mene nakon što me nježno i tiho pita kako sam, govoreći da su tu. "Hvala vam, hvala vam što ste tu", ništa drugo nisam više mogla reći. Spustila se dolje, lampom pogledala stanje i poslušala otkucaje. "Divan je, kad ti dođe sljedeći trud možeš tiskati", kao da mi je otvorila ogromna vrata da iz mene izađe sve, od svih emocija, fizičke boli, da i on napokon ide vanka. Pukao je vodenjak. Nisam mogla više na tom boku, baš sam se sva ukočila u tom položaju, nisam uopće imala snage tako ga roditi. Pitala sam mogu li promjeniti položaj i jesam. Doula je donijela pilates loptu, i uz pomoć Josipa su me prebacili u klećeći položaj. Bilo je mnogo lakše. Uz sugestije primalje izvele smo porod do kraja bez pucanja. Čak je i Maja dočekala tren svog podoja tokom izgona. Kad je ispao iz mene, Maja je poviknula "Beba", a ja sam ga podigla u svoje ruke onako svog sluzavog i savršenog. Njih dvije su brzo sve namjestile tu na krevetu da se smjestimo, da se zajedno tako ugnjezdimo čekajući posteljicu da izađe. Koža o kožu, s jedne strane on, a sa druge Maja koja mu je pokušavala odmah ponuditi malo svoje sike, bio je moj san. Koji se u tom trenutku ispunjavao prostorom kao da ga je po meni iz ogromne vreće sreće prosipala Majka Priroda. Maji je ubrzo postala zanimljivija zabava tate, primalje i doule u dnevnom boravku i vožnja "bibija" pa nas je ostavila same. Uskoro sam opet osjetila nagon za tiskanjem i izašla je posteljica. Bila je lijepa, ali nisam ju ni vidjela, Josip ju je provjerio dok su moje oči bile usmjerene samo na njega. Nastavili smo se tu maziti dok su oni pričali u dnevnom dijelu stana. Nakon što je sve skupio iz posteljice, i kad je pupčana bila boje snijega, presjekli smo je i obavili "tehnički dio poroda". Josip ga je kratko preuzeo dok sam ja otišla pod tuš, a kad sam se vratila u sobu svaki dokaz da se tu dogodio porod je bio uklonjen. Osim jednog. Njega. Savršenog, mekanog, rumenog. Savila sam se kraj njega, zamračili smo sobu. Josip i Maja su otišli u provod, a nas dvoje na spavanac. Jer baš smo se naputovali prošlu noć, on kroz porođajni kanal, a ja kroz porod.

I eto tako se to sve skupa zbilo. Toliko kompleksno, a tako jednostavno, kao da se ništa nije desilo. Pa i nije. Porod kao porod. Nešto tako prirodno i u suštini jednostavno. Ipak, otvorio je jednu novu dimenziju koju treba prvo probaviti jer od malena je sijan strah i usađivan rodilišni porod kao jedini moguć. Sada prožvakavanjem svake emocije i ponovnim proživljavanjem svakog trenutka se gradi nova prošlost, stvara se nova mogućnost događanja poroda, pomiču se granice, ruše se okovi i uvriježeni procesi. U mojoj glavi i u glavama moje okoline, koja će, nadam se, prihvatiti i pokrenuti jedan novi način dočeka početka novog života. Za sretnije ljude. Za sretniji Svijet.

KAKO SI (P)OSTALA MAJA

Dvi godine smo radili na njoj. Beba nam jednostavno toliko nije išla od ruke, da smo počeli sumnjat i u nas. Nakon 10 godina veze. Prošle jeseni otišli smo na putovanje i u posjet kumovima u Njemačku. Odlučili smo da se tribamo ozbiljno uvatiti posla. :)

Te večeri mi je reka da sam trudna. Nakon toliko pokušaja koji su bili neuspješni, samo sam odmahnula rukom i rekla mu da me ne zajebaje. Rekao je da je to dogovor između njih dvoje. Njegove male curice Maje i njega. Do dugo u noć smo razgovarali o tome kako oboje želimo nju i kako bi nam skroz naopačke izvrnula život baš kako treba. Da je baš žarko trebamo, da nam uljepša život poklanjajući svoj. Cijelo putovanje mi je govorija da se „uozbiljim“. Da sam trudna. Ponašala sam se uobičajeno čudno, ali nisam se htjela ponovo zavaravati. Toliko sam puta bila razočarana ishodom kroz naredni mjesec nakon upornih pokušaja, ali taj put me jako dobro „uvjerio“. Zbilja, 15 dana nakon, kada smo se vratili kući s putovanja, preuzimajući još jedne od nalaza pretraga koje sam radila ispitujući (ne)plodnost, odlučila sam napraviti test. Po ko zna koji put. I ta plava crtica koju nikada nisam vidila nije mogla biti jasnija. Dobila sam šok od sreće. Gledala sam u opis testa kao da ga nikad prije nisam radila ne vjerujući da je uopće moguće da se pojavi +. Trčeći prema njemu zna je o čemu se radi. Reka je, mrtav ladan: „A šta san ti ja reka?“. Ja sam samo njemo stajala u suzama radosnicama. Od tog trena sam se počela ponašati ka da sam u 8. misecu trudnoće. Došla sam kući i zagrnula se u dekicu čuvajući gestacijsku vrećicu staru 5 tjedana iako je vani bilo preko 25°C . Ugovorila sam pregled kod ginekologa koji je u roku od dva tjedna potvrdio trudnoću čuvši to malo srce. Lagano sam počela sa učenjem o trudnoći, o bebi, pripremama za veliki dan njenog dolaska na ovaj svijet i život s njon. Cijelu trudnoću smo odlučili ostaviti za iznenađenje njezin spol. Oboje smo žarko htjeli Maju, a sumnjali da je dječak za kojeg smo imali više opcija imena i onda nas je točno 40 tjedana nakon „kobne“ njemačke noći iznenadila svojom iznimnom ljepotom ta malena loptica, Maja.

A Maja, zašto Maja? Nitko u obitelji nije Maja. Osim nje sada. Ime je dobila jer se oboma sviđa otkada smo ikada pričali o imenima za djecu i jer obožavamo prelijepu Majku Prirodu, njezine vode i planine i oblake i plodnost. Obožavamo zemlju, u njoj raditi i njene lijepe plodove. Maja je u grčkoj mitologiji najstarija Plejada, jedna od sedam Atlantovih i Plioninih kćeri. Rođena je na brdu Kileni u Arkadiji te je stoga smatrana i planinskom boginjom. Maja je bila najstarija, najljepša i najsramežljivija. Također je i boginja polja. Maja u rimskoj mitologiji je božica prirode, plodne zemlje, prirasta i plodova. U hinduizmu Maja je božanstvo koje predstavlja iskonsku žensku prirodu, boginja iluzije i privida. Maja na hebrejskom znači “proljeće” ili “potok”, dok na staroperzijskom znači “velikodušan”. Zar nismo ovom preslatkom biću, malenoj emotivnoj račici, nadjenuli idealno ime? :)

OD KUDA KRENUTI ?

Od početka bi bilo jako teško pa ću krenuti od danas. Od sada. S vremenom ću se vraćati, dolaziti i odlaziti, pojašnjavati zašto i kako sam do tu došla. Valjda. Otom potom.

Jutros sam skupila u pošti paket. Deset tetra pelena sa uzorcima. Baš onakvim kakve sam si odabrala po želji. I vunenim zaštitnim gačama za Nju.

U ponediljak je dobila osip, zapravo, više bih rekla da joj se nekako nadražila ta mala, slatka, mekana koža. Plakala sam taj dan. I tjemenicu je dobila. Nije strašno ništa od toga. Ali satrala se bol unutar mene jer sve što radim cijelo vrijeme je prirodno, bar tako mislim. Boli me jer mislim da nju boli.

Čitam na internetu. 

• Koristite platnene pelene. 

"Pa koristim." 

• Namažite prirodnom kremom. 

"Da, napravila sam svoju i koristim je i preventivno. 

• Ne brišite je vlažnim maramicama. 

"Nisam, jer znam da su smeće. Nema boljeg do čiste vode, možda hidrolata od kamilice ponekad, ili pomješano... ali nikako očajne, smrdljive, plastične i okoliš onečišćavajuće vlažne maramice."

• Možda je do omekšivača ili praška. Operite robu još jednom čistom vodom. 

"Ali koristim oraščiće za pranje robe i svoj omekšivač. Ne može prirodnije na svitu."

Šta krivo radim?

Skinem joj filterić od 100% bambusa koji se samo šutne u zahodsku školjku i paropropustan "cover" za pelene. I vidim da kreće na bolje. Iako još užasnuta da je malena guza oštećena crvenilom ipak sam bila sretnija što sam pronašla rješenje. Dva dana sam je nosila po kući sa tetra pelenom i trokutom ili golu, samo da je što prozračnije, da se zalječi. Ali kako otići negdi? Za filtere me nije briga. Iako su zakon i fenomenalno su rješenje kako bi pelena donekle ostala čišća, i upijaju vlagu i biorazgradivi su, ipak mogu i svaki dan prati mašinu robe, to mi nije važno. Ali propuštanje pelena je veći problem ako odemo igdje malo duže, pa čak i po kući. Popiškiti se može istog trena kad je prominin. Nastavim istraživati po nternetu i nađem: VUNENE ZAŠTITNE GAČE, od merino mekane vune. Zakon, predivno, nastavim čitati dalje i susretnem se s pojmom LANOLIZIRANJA (da vuna ne bi propuštala), susretnem se i sa istraživanjem temperatura u dječijoj peleni. Sve to me ponuka da ih uzmem, kao i lanolin, sredstvo za lanoliziranje, a kad već plaćam poštarinu kupiti ću joj i te slatke tetra pelene za lice (dojenje, bljuckanje, spavanje, pokrivanje...) jer će mi ih biti lakše odvajati od onih koje koristim kao pelene na guzi (najviše zbog pigmenta tog savršenog narančastog govanca). 

Zašto sam odlučila odvojiti to dvoje ću u nekom drugom postu dodatno objasniti. Kao i ovo o prašcima, kremama i omekšivačima.

Sretna i zadovoljna, večeras lanoliziram male slatke narančaste gače i jedva čekam isprobati ih na Njoj.

Mašina je uključena, nove tetra pelene se peru, ujutro će opet sve mirisati na lavandu i čajevac.

A sad idem napunit maštil s vodom za potapanje u lanolin. 

I onda naravno u krpe. Kraj Nje. Di mi je i misto!

INTRO

Svaki blog valjda triba imat intro. Ili ne. Ali evo moj će očito imati.

Blogati? Zašto?

Pa prvo, volim pisati. Svašta, ali nikako da krenem nešto konkretno. Malo sam se jedno vrijeme čak i igrala novinarke za jedan portal i išlo mi je dobro. Ali sam se počela gadit sama sebi izgubljena u smrdljivom moru vijesti. A ni ne pratim ništa više što je servirano masama i totalno sam se otuđila od tog negativnog smrada. Dakle, još jedna u nizu mojih propalih karijera.

Drugo, želim podijeliti i staviti na okup neka saznanja koja sam savladala, još pokušavam savladati ili želim savladati u svojoj tek dodjeljenoj ulozi. Ulozi mame. A kako san puno "infišala" u prirodu ko prava mala čobanica onda će, nadam se, moji postovi pomoći onima koji smatraju da bi trebali ili žele suživiti se s prirodom što je više moguće. Nisam ni ja 100% uspješna, ali volim istraživati i učiti na tom planu. Pa i podjeliti sve što sam saznala, naučila i koristim.

Nadam se da će već netko pronaći pokoju korisnu stvar u ovoj mojoj hrpi "gluposti". A toga bi moglo biti još najviše.

Uživajte.

P.s. Razloga ima još za bloganje. Ali san se za intro već i pretjerano uspizdila..

:)