Ima bit da pišen samo kad rodin. Ma stvarno je teško sakupit trenutak vrimena koji želim posvetiti sebi na planu pisanja i onda tako vrijeme samo leti i leti i leti. Ali neka ostane zapisano bar ono malo detalja života koji mogu otvoriti neka nova vrata i dimenzije.
Sada, kada smo lagano stvorili jedan novi ritam, vrijeme je da i ja napišem svoju priču sa poroda.
Da, rodila sam doma, u svom malenom stanu. I to u Kaštelima. Ne, ne, nije to bio kratak i slučajan, već pomno planiran i presnažno željen događaj.
Još dok sam bila trudna sa Majom, pa možda i mnogo, mnogo prije, željela sam roditi kući, u intimi svog doma bez da me itko igdje razvlači i radi sa mojim tijelom i tijelom moje tek rođene bebe išta što ne želim i nije potrebno raditi. A dobro znamo da rodilišta kod nas i nisu baš najsretnije mjesto u kojem žena s novorođenčetom može lako ostvariti intimu i njegu koju zaslužuje jedan tako uzvišen čin, čin dolaska novog života. Uz sve to još i ona. Maja. Moje prvo dijete. Ne želim ju ostaviti. Dolazak nove bebe nikako ne isključuje nju iz jednadžbe i želim je uza sebe, svaki tren, pa i tren kad dođe još jedna beba u naš svijet. Tvrdoglava, a ljuta na sistem je kod mene dovoljna i dobitna kombinacija da se upustim u avanturu života i ostvarim svoj san.
"Ma ja bi najrađe rodila doma", rečenica je koju sam prečesto prevalila preko svojih usta posljednjih 9 mjeseci. To je više bilo kako bi ljudi oko mene znali kako ja gledam na porod, a opet nisam gotovo nikome mogla reći za konačnu namjeru. Nije okolina u kojoj živim dovoljno dorasla tome da bih mogla reći prije, a da istovremeno ne budem sputavana u namjeri. Tako smo odlučili šutjeti. I rijetki su tek bili upoznati sa tim, makar im se činila suluda i teško ostvariva ideja ma koliko kod sam objašljavala da je sve spremno za to.
Vrijeme je klizilo. Trudnoća, kao i sa Majon, bila je uredna, školska, i nikakva prepreka nije uočena u realizaciji plana. Koliko kod sam čekala porod toliko i nisam, jer vrijeme je ovaj put teklo mnogo brže, i kad sam zagazila u zadnje dane, znala sam da je tu. Već među nama. Češće smo se čule nas tri, primalja, doula i ja, pričale o simptomima poroda, ulazili u moje beskonačne dubioze prepoznavanja signala, kako bi mogle na brzinu doletjeti kroz nekoliko sati do mene kada sve to krene.
I opet su simptomi bili isti kao i prvi put. Ali između ostalog, ovaj put sam žarko željela i duboko osjećala. Biti će na termin. Taj dječak mora doći na Dan planete Zemlje jer već samo njegov dolazak je veliki korak k slobodi za mene kao majku, ali i mnoge žene u okolici koje žele iskusiti svu svoju snagu držeći porod u svojim rukama.
Četiri dana pred termin ginekolog mi je već krenuo sa pričama o amnioskopiji iako još nisam ni otvorena bila. Jako me je to stresiralo zadnje dane jer znam da će doći, da je sve u redu i ne mogu ni zamisliti da idem na termin u rodilište. U nedjelju je termin, a ja u subotu dogovaram ctg kao kompromisno rješenje nakon što javljam doktoru da ne želim ići u rodilište na dan termina jer nema potrebe.
I upravo pred ctg, u noći sa petka na subotu, baš po mom snivanom planu, probudi me iz sna lagana predmenstrualna bol. Odlučim ne razmišljati mnogo i nastavim spavati. Ionako je Maji potreban podoj, a i zora je, uskoro ćemo na noge, ako je porod krenuti će spontano. Nakon sat vremena opet. Već sam uzbuđena, osjećam da kreće i to me veoma veseli. "Ja ću danas rađat, kakav vražiji ctg." Za pola sata opet, pa za pola sata opet. Šest je ujutro i šapćem Josipu da ne idemo na ctg, da stojimo kući i jedemo sladoled, uživajući u zadnjim trenucima ovakvog sastava. Svako pola sata su se otprilike pojavljivale slatke lagane kontrakcije koje malo zabole tek da znam da je sve krenilo makar još daleko, podsjećajući me da ne moram ništa od onoga što mi je zadavalo glavobolje posljednje trenutke trudnoće. Ali tako je to kad moram skrivati namjeru kućnog poroda.
Josip je otišao s Majom do svojih kako obično bude subotom kako bi ja uživala u trudovima i čišćenju, a opet da nismo sumnjivi jer već svi čekaju kad će porod krenuti. Čak je sreo i moju mamu i zadržao "poker face". Nitko ništa ne sumnja. Od ranog jutra i moj "dream tim" zna da je krenilo i čekaju spremne na kvalitetan znak da je ozbiljan porod u pitanju. No sve se vrti nekako neskladno, pripremno, ništa još ozbiljno nije na što bi se zakačile i krenule prema meni. Josip dolazi oko podne kući da Majon. Spremna je za podoj uz spavanac. A i ja. Nekako bi ona mogla to usmjeriti u pravom smjeru, mislim se. Zamračim sobu i krenem dojiti. Odjednom trudovi krenu padati, sve su jači, češći i dolaze na nekih 8-10 minuta. Zbrčkani, pa neki malo kraći, poneki duži, ali drže tempo. No ipak, kad je Maja posisala, a ja razgrnula zastore ostadoše i moji trudovi još pripremni i svakakvi. "Ipak ništa još", javljam curama. Ni one ne mogu više pratiti moje promjene, čini mi se, ali su ipak uz mene. Primalja mi objašnjava da se moram opustit i prestati sa kalkulacijama.
Ručali smo, skuhali kavu, otišli u šetnju, uživali smo i ja sam pokušala izbaciti ritam trudova iz glave. I gotovo da ih nije bilo. Rekla sam sve Josipu. "Krenilo je, ali ko zna kad ću. Svejedno ne idem sutra nikud. On će doći." Kad smo se vratili kući on i Maja su opet otišli do njegovih i mene ostavili samu u tišini i miru da si namjestim prostor po guštu. Odmah sam uključila zvukove kitova i svaki trud usmjerila energiju prema njemu da se lagano spusti, da ga čekam i da sam spremna. I lijepo su se pokrenuli ti moji trudovi, postali su pravilni sa velikim razmakom, ali ipak pravilni. Nije me to omelo smatrati da sam još u pripremnima koliko sam više i samu sebe izludila sa znakovima. No prepustila sam se i povezivala. Kad su došli njih dvoje, Maja je opet bila spremna za večernji podoj i spavanac. Sad nije više trebalo zamračiti sobu, mrak je već pao, a moji trudovi su bili na oko 15 minuta razmaka. Kako je krenio podoj tako su krenuli padati i razmaci među trudovima. Do kraja podoja su već bili na redovnih 8-10 minuta, ali kako su naglo pali već sam pomislila da će se sve vratiti jer su očito još uvijek pripremni. Nakon nekog vremena skužim da su jaki, da je bol baš intenzivna, da se ne vraćaju i šaljem poruku timu. Predlažu da snimim kontrakcije. Nakon slikovitog prikaza savjetuju me da ne dojim Maju naredna 4 sata jer kreću. To je bilo oko 23:30.
Ne dojiti Maju?!? Ali kako? Uskoro će se probuditi i iako smo cijelu trudnoću vježbali za plan B da nema podoja, nikako nismo uspjevali u tome. Uvijek bi na kraju bila podojena i jednostavno je ta stavka bila ostavljena na milost i nemilost situacije koja nas zadesi tog trena.
I baš kako sam i pomislila, Maja se lagano oglasi iz sobe dok sam se ja, u putovanju kroz limb poroda, ispuštajući zvukove kita, previjala po kauču usmjeravajući energiju na Davorovo spuštanje kroz porođajni kanal. Kad sam čula Josipa koji još šapuće da mama ne može dati "šiškicu", čuvši njen vapaj, ja sam se raspala. Fizički, psihički, emocionalno, na svim razinama, doslovno u milijune krhotina. "Loša sam mama, moja mala beba me treba i ne mogu biti uz nju", i sa svakom pomisli na nju u tom trenu, moj um je procesuirao i slao tijelu poruku kao da ju dojim. Doslovno, baš kao da sam ju podojila moji trudovi su naglo pali na 5-7 minuta. Plačem, ne dojim i trudovi me prejako bole, a tim je satima još daleko. Josip nevjerojatnim moćima uspjeva uspavati Maju i moji trudovi miruju na tom razmaku. Svaki trud koji dođe izdišem uz pokret rukom koji je izgledao kao nekakav bioenergetski ples. Maja spava. Ja ležim na lijevom boku na dnu kreveta. Ne želim jesti, ni piti. Moram se otuširati. Trudovi su gusti i bolni. Ne mogu stajati. Svo to vrijeme mi je negdje u pamćenju kao neki paralelni život koji se događao u ovom životu. Naravno, porođajni limb. Valjda se sa razlogom tako osjećamo tokom poroda. Da nam ostane sve zabilježeno kao nestvarni san. Vraćam se na krevet. Josip je kraj mene na podu. Vraćam se svom ritmu disanja i plesanja, bar rukom. Josip uporno gleda u aplikaciju za mjerenje trudova na mom mobitelu, prečesto stišće "start", predugo mu treba da stisne "stop". Maja se opet budi. Josip ju opet pokušava umiriti. Uz pokoju tužnu suzu i misao, uspjeva, baš kao što i ona opet mentalno uspjeva srozati moje razmake, već su pali na 2-3 minute. Kaos. Bol. Tuga. Sreća. Spokoj. Hladnoća. Vrućina. Izgubljenost. Nesvijest. Svijest. Tu sam. U nekoj dimenziji između života i smrti. Nije dugo prošlo Maja se opet budi, ipak joj je sve čudno, ne uspjeva opet zaspati, pita Josipa onako potiho: "Ljuta mama?" Josip joj govori da nisam, da me boli. Ona me uhvati za desnu ruku koja je polumrtvo ležala na krevetu i kaže tiho: "Mamu boli, beba doći." Emocije koje su me preplavljivale u tim trenucima bile su teške emocionalnog raspadanja što od ljubavi, što od tuge i fizičke boli koju je nosio svaki tako česti trud. Josip, moja epiduralna s lijeva, Maja, moja epiduralna s desna i Davor u meni, zajedno sa mnom, iz minute smo u minutu čekali zajedno njih dvije da dođu.
Neznam ni sama koliko je bilo sati, ali jest sigurno i više od pola sata do njihova dolaska kad sam osjetila nagon za tiskanjem. Proživjela sam ih nekoliko, misleći da je možda još među faza, ali ipak je nagon bio prejak. Rekla sam Josipu što osjećam. " Možda je kao ono kad si rađala Maju, prije tiskanja?", govori mi. "Molim te zovi ih i pitaj di su, nije više ta faza."
"Aha, aha, dobro, ok, ok", dok u pozadini čujem kako doula nešto dugo objašnjava. Prekidaju razgovor. "Na izlazu su sa autoceste", govori Josip. To je i dobra i loša vijest. Imam neku viziju gdje su, svakim trenom mogu zamisliti koliko im još treba, mogu zamišljati njihov ulazak u kuću, i nisu više na autocesti. Loša strana je što je to stvarno još daleko, minimalno 20-30 minuta. "Izdržat ću. Hoću.", stvorila sam si ideju i procesuirala je. Josip se igra sa Majon. Dobro sam.
Čujem trčanje uzaskale. Tu su. Napokon. Josip otvara. Doula me ljubi u čelo, mazi. Primalja se odmah spušta do mene nakon što me nježno i tiho pita kako sam, govoreći da su tu. "Hvala vam, hvala vam što ste tu", ništa drugo nisam više mogla reći. Spustila se dolje, lampom pogledala stanje i poslušala otkucaje. "Divan je, kad ti dođe sljedeći trud možeš tiskati", kao da mi je otvorila ogromna vrata da iz mene izađe sve, od svih emocija, fizičke boli, da i on napokon ide vanka. Pukao je vodenjak. Nisam mogla više na tom boku, baš sam se sva ukočila u tom položaju, nisam uopće imala snage tako ga roditi. Pitala sam mogu li promjeniti položaj i jesam. Doula je donijela pilates loptu, i uz pomoć Josipa su me prebacili u klećeći položaj. Bilo je mnogo lakše. Uz sugestije primalje izvele smo porod do kraja bez pucanja. Čak je i Maja dočekala tren svog podoja tokom izgona. Kad je ispao iz mene, Maja je poviknula "Beba", a ja sam ga podigla u svoje ruke onako svog sluzavog i savršenog. Njih dvije su brzo sve namjestile tu na krevetu da se smjestimo, da se zajedno tako ugnjezdimo čekajući posteljicu da izađe. Koža o kožu, s jedne strane on, a sa druge Maja koja mu je pokušavala odmah ponuditi malo svoje sike, bio je moj san. Koji se u tom trenutku ispunjavao prostorom kao da ga je po meni iz ogromne vreće sreće prosipala Majka Priroda. Maji je ubrzo postala zanimljivija zabava tate, primalje i doule u dnevnom boravku i vožnja "bibija" pa nas je ostavila same. Uskoro sam opet osjetila nagon za tiskanjem i izašla je posteljica. Bila je lijepa, ali nisam ju ni vidjela, Josip ju je provjerio dok su moje oči bile usmjerene samo na njega. Nastavili smo se tu maziti dok su oni pričali u dnevnom dijelu stana. Nakon što je sve skupio iz posteljice, i kad je pupčana bila boje snijega, presjekli smo je i obavili "tehnički dio poroda". Josip ga je kratko preuzeo dok sam ja otišla pod tuš, a kad sam se vratila u sobu svaki dokaz da se tu dogodio porod je bio uklonjen. Osim jednog. Njega. Savršenog, mekanog, rumenog. Savila sam se kraj njega, zamračili smo sobu. Josip i Maja su otišli u provod, a nas dvoje na spavanac. Jer baš smo se naputovali prošlu noć, on kroz porođajni kanal, a ja kroz porod.
I eto tako se to sve skupa zbilo. Toliko kompleksno, a tako jednostavno, kao da se ništa nije desilo. Pa i nije. Porod kao porod. Nešto tako prirodno i u suštini jednostavno. Ipak, otvorio je jednu novu dimenziju koju treba prvo probaviti jer od malena je sijan strah i usađivan rodilišni porod kao jedini moguć. Sada prožvakavanjem svake emocije i ponovnim proživljavanjem svakog trenutka se gradi nova prošlost, stvara se nova mogućnost događanja poroda, pomiču se granice, ruše se okovi i uvriježeni procesi. U mojoj glavi i u glavama moje okoline, koja će, nadam se, prihvatiti i pokrenuti jedan novi način dočeka početka novog života. Za sretnije ljude. Za sretniji Svijet.
